Anna Javoran

CARSON’S CRY

Polugodišnja rezidentica na umjetničkom istraživanju

Ženski glas bori se sa svojim dosegom – tamo gdje se ne zna kako odgovoriti na sadržaj ženskog govora upire se prst u njegovu kvalitetu, u emociju iza njega, u njegovu frekvenciju. Zazor od progovaranja, oprez i strategizacija upisani su u svako žensko i ne-heteronormativno tijelo, kao i udah i odustajanje.

U tekstu “Gender of Sound” Anne Carson opresiju takvih glasova pronalazi već u grčkim tragedijama i njihovom Aristotelijanskom čitanju. Kroz likove Sirena, Gorgone, Furija, Eumenida (i brojnih drugih), ona trasira proces kroćenja glasova koji su kvalitativno drugačiji od “dubokih, uzemljenih” muških, glasova koji izražavaju ono razumu nedokučivo, tjelesno, emotivno – nepotrebno u društvenom životu. Kroćenjem glasova krotili_e su se i njegovi_e nositelji_ce, diskriminacijom se gradilo politički stabilno društvo.

Kakvo je to stabilno društvo ako ga poljulja glas izvana? Kakvi trebaju biti glasovi da dospiju “unutra”? Zašto od malih nogu imamo upisan osjećaj da taj put zahtijeva prekomjeran, a često nedostatan trud?

Van granica polisa nastaju ekskludirani zborovi neadekvatnih-, među-, i ne-glasova, razvijaju se u naricanja, lamentacije, zavijanja, urlikanja – progonjena kvaliteta zauzima svoje mjesto nasuprot razumnog sadržaja. Na tom mjestu povijesno okamenjenog dualiteta, borbe između misli i zvuka, kartezijanskog i visceralnog, razumnog i animalnog, samo-kontroliranog i “beznačajnog” nastaju dva eseja koji čine temelj ovog projekta: “Buđenje glasova: Ljutnja, emocije i borba za ravnopravnost” i “Na međi dualnosti: Tragični glas u Beckettovoj drami “Not I”. Postavivši polje istraživanja između atičke i beckettovske tragedije, zanima me, s jedne strane, teorijski, kulturno-politički aspekt ženskih glasova u privatnoj i javnoj sferi, a s druge strane istraživanje formi obraćanja kroz solo ženske forme i različite tipove izvedbi: predavanje, lecture performance, stand up, slam poetry, glazbeni nastupi, plesni solo, baletna varijacija, monodrama, hibridne forme…

Na putovanju kroz Carsoničin rad, kroz sumoran i nezaustavljiv Beckettov monolog, traži se na koji način je moguće biti slušana, saslušana i poslušana, koje tragove nijemost i suzdržavanje ostavljaju na tijelu. Između autorice i urlika nalazi se studija o njegovoj nemogućnosti – o sistemskoj opresiji koja rezultira nehotičnom supresijom, o nijemim zborovima mitoloških bića, o povijesnim tomovima neizgovorenog. S tragovima društvenog i političkog sistemskog progona se još uvijek treba promišljeno boriti.