Teatro VeRRdi
Predstava za odrasle
U tekstu O drugim prostorima, Michel Foucault psihijatrijske klinike, staračke domove, zatvorske ustanove naziva heterotopijama otklona, drugim prostorima/prostorima Drugoga, onih čije ponašanje odstupa od običajenog prosjeka ili norme. Junak Izvanbrodskog dnevnika Slobodana
Novaka, Magister in farmacia, kojemu – eto – ni imena ne znamo, čovjek je koji putuje upravo u prostor otklona – u psihijatrijsku ustanovu, koju naziva i svojim posljednjim utočištem.
Ako ćemo se složiti da su granice jezika i granice spoznaje, Novakov Magistar pleše upravo tim granicama, neumorno se zabavljajući jezikom i njegovim zadatostima, riječima i njihovim mnogostrukim značenjima, stvarajući tekstualnu partituru koja – poput jezika Preradovićeva roda –
zvoni, zveči, zuji, zveči, šumi, grmi, tutnji i huči.
Pripovijedajući u prvom licu, protagonist jezikom (ra)stvara svijet, a taj svijet promatramo kroz omiljeni srednjovjekovni i renesansni topos obrnutog svijeta (mundus inversus). U takvom obrnutom svijetu, utočište više nije otok, u imaginariju inače gotovo istovjetan s pojmom utopije, već umobolnica, a maska ludosti omogućava da se izbjegne ideologija šutnje, da se kaže i ono što nije oportuno reći.
Srednjišnji dio romana, podnaslovljen Školjka šumi, ujedno je i okosnica ove adaptacije. U vlaku, još jednom od drugih prostora – prostoru
prijelaza, Magistar se poigrava svojim pratiteljem, općinskim
funkcionarom Sirenom, zaduženim da ga izruči u psihijatrijsku ustanovu. Otimajući mu dokumente i uputnice koji potvrđuju njegovu dijagnozu, naš junak upleće se u igru tako tipičnu za poetiku apsurda, u kojoj se više ne zna tko je od njih dvojice – lud. Dokumenti lako gore i nestaju – a identiteti, uloge i funkcije koji su njima uspostavljeni jednako su nestalni kao i sam papir.
Da rukopisi pak ne gore, potvrđuje inicijativa glumice Maruške Aras da upravo monodramskom adaptacijom Novakovog romana kojom odzvanja tvrdnja da je svaka diploma ujedno i dijagnoza završi svoj studij i započne profesionalni život, udahnjujući tako jednom od klasika hrvatske književnosti dvadesetog stoljeća, zapamćenom i po nizu antologijskih kazališnih i filmskih adaptacija, novi život. Novakov Izvanbrodski dnevnik polazište je za uzbudljivu i vehementnu glumačku igru, koja nas, ukazujući nam obrnuti svijet, podsjeća da ludilo nije samo medicinska dijagnoza, već, kao i pojam normalnog (bilo ono staro ili novo), pitanje društvenih odnosa,ideologije i moći.
Hrvoje Korbar
Slobodan Novak: “Školjka šumi”
prema motivima romana
“Izvanbrodski dnevnik” Slobodana Novaka
Izvodi: Maruška Aras
Režija: Hrvoje Korbar
Skladatelj: Stanko Juzbašić
Kostimografija: Katarina Perić
Oblikovanje svjetla: Martin Šatović
Maruška Aras je za izvedbu ove predstave dobila nagradu stručnog žirija za glumu i za izuzetne i zaboravljene scenske slobode na Be:femon festivalu monodrame u Bečeju 2020. godine.
Šum dokumenata u zahodskoj školjci (Nataša Govedić)
I Slobodan Novak, kao prvi klasik zadarskog festivala, piše o kapetanima koji će nespretno i samodopadno nasukati svoje trajekte u magli, o profesionalcima i magistrima farmacije koji u malim sredinama lako postaju mentalni pacijenti i o „sprovođenju“ onih različitih u mentalne institucije. Na razgovoru o predstavi čuli smo da se glumica Maruška Aras bavi
Novakovim tekstom od srednjoškolskih dana, što rezultira i konceptualnom i
koreografskom i glasovnom zrelošću ove izvedbe. Njen Magistar staje pred
publiku okrenutih leđa, s rukama zataknutim u duboke džepove maslinaste
uniforme, ljuljajući se u mjestu na crnim vojničkim čizmama, kao zatvorenik
kojeg susrećemo u nekom ograđenom dvorištu, nesklon tome da povjeruje
auditoriju koji ga „nadgleda“. No malopomalo podozrivi Magistar s nama dijeli svoju ljutitu priču o tome kako putuje u umobolnicu, pri čemu je vlak iskoristio da vodom iz vodokotlića „umije“ svoje osobne dokumente i dijagnoze, nastojeći ih se osloboditi. Ali kako se osloboditi svog ljudskog stražara, Sirene? Tu na pozornicu stupa jezik, a u slučaju Maruške Aras čak i koreografski ples ismijavanja svake vlasti i svake vode, vodstva i sprovođenja naredbi. Srodno Mediteranu Ranka Marinkovića, Slobodan Novak pripovijeda glasom učenog klauna, čija je glavna cirkusarija upravo u verbalnoj drskosti i dosjetljivosti. Nije to nikakva neobavezna „ćakula“; prije bismo mogli reći da je u pitanju obračun malog otoka ljudskog razuma sa širokom pučinom podjednako ljudske i preodveć ljudske gluposti, premda je otok nominalno proglašen „bolesnim“. Maruška Aras igra ovaj obračun Novakova Magistra s policijskim poimanjem dijagnoza potpuno investirano u izvedbu, s velikom osjetljivošću za filozofske, koliko i za humorne nijanse, gnjevno i smjelo, kao da je dvadesetak godina starija od svoje realne biografske dobi. Njene stisnute šake i pomalo opori glas, uz uzornu dikciju (netipičnu za mlade glumce), donose Novaka na scenu koreografski razrađeno, s mnogo malih gesti prijetnji, izazivanja i prkosa, tako da se solistička izvedba stalno puni socijalnim citatima i aluzijama, čemu doprinosi i promišljena, nenametljivo ironična glazba Stanka Juzbašića. Kako se domaće glumice vrlo rijetko i teško odlučuju za solističke izvedbe, još uvijek radije čekajući da ih na suradnju pozovu redatelji i da onda samo
slijede njihove vizije, dvostruka kombinacija scenske vještine i intelektualne
samosvijesti Maruške Aras zbilja potvrđuje da pred sobom imamo glumicu-autoricu, a ne samo glumicu kao manekenku redateljskih idejnih kostima.
Nataša Govedić
Scena Ribnjak 