de facto
Predstava za odrasle
EDENX3 nastaje kao internacionalna suradnja hrvatskih, belgijskih i američkih umjetnika pod koreografskim vodstvom Luke Švajde a u produkciji UO de facto. Predstava za svoje polazište uzima modernistički roman Eden Eden Eden objavljen 1970. od strane francuskog pisca P. Guyotata te se u svojoj biti baviti istraživanjem oralnosti, zvuka, akusticnog šuma i “pisane materije” (matèrie ecrite).
Tijelo i jezik: rijeci kao organi mjesanja.
Razlog za bavljenje Guyotatom proizlazi iz dugogodisnjeg interesa vezanog za odnos između tijela i jezika. Htjeli smo poništiti lažnu podjelu između tijela i jezika i pokazati da su oni intimno povezani. Za nas, dominacija jezika, kao privilegiranog organa razdvajanja, je posebno frustrirajuća. Kroz svoje riječi, jezik nudi stvarima svijeta dodatni prostor u kojem egzistiraju kao čisti idealitet, prostor odvojen od postajanja, od materije, od potrebe za reprodukcijom. I znanstveni i književni zapisi pojačali su ovu moć razlikovanja. Od Anaksagore, odvojeno postojanje jezika ustanovljeno je kao uvjet koji mu omogućuje da bude uzrok i načelo stvari, kako u postajanju tako i spoznaji: logos može dati red neredu i kretanje nepokretnom, odvajajući ono što je pomiješano i stvarajuci svijet od onoga što jest. Cjelokupni rad Pierrea Guyotata može se promatrati kao otvoreni i usamljeni sukob s mitovima separacije jezika i materije. Zahvaljujući vjeri u ideju jezika kao nečega sto je odvojeno od svake materijalnosti i svakog postajanja, uspjeli smo očuvati koncept duhovnog karaktera čovjeka; upravo zahvaljujući pojmu jezika kao nematerijalnog idealiteta omogucilo je tvrdnju da je čovjek ontološki različit od životinja i tvrdnju o njegovoj ontološkoj plemenitost. Želja za neodvajanjem tiče se postojanja jezika kao takvog, kao i odnosa koji on održava sa subjektom koji govori i s njegovim ili njenim tijelom.
Upravo oko tog pitanja bile su usredotočene Guyotatove prve intervencije, prije više od četrdeset godina, poznato predavanje o jeziku tijela koje je održao na konferenciji o Artaudu u Cerisy-la-Salleu 1972., a koje je izazvalo veliki broj komentara. Pitanje « beat sheeta », koje je bilo u središtu ovog govora, bilo je tek prva formulacija silogizma čiji je njegov rad beskonačan razvoj, prvi dokaz identiteta između tijela i jezika. Iako je ova praksa odavno prestala biti dio pisanja Pierrea Guyotata, činjenica ostaje da jezik nije moguce odvojiti od tijela koje govori, u fiziološkom smislu te riječi. Ne radi se samo o prodoru subjekta kao takvog u jezik: umjesto toga radi se o prodoru žive materije, tijela koje teži reproduciranju i produljivanju svoga postojanje. Guyotatova potraga je prikazati svijet onakvim kakav jest: cjelinu u kojoj se ništa ne može odvojiti od bilo čega drugog, prostor univerzalne mješavine, gdje je sve u svemu drugome. Ta nemogućnost odvajanja od ostalih nije samo lingvistička nego i antropološka i psihološka, i stoga je preduvjet svake književne prakse i ekspresije. A upravo kroz riječi i fikciju možemo lakše živjeti živote drugih: riječi nisu ništa više od organa miješanja.
Matèrie ecrite i eliminacija subjektivnosti :
Jezik miješanja koji Guyotat naziva matèrie ecrite (pisana materija) : koristili smo se kao vodeću metaforu za promišljanje odnosa između plesa i koreografije. Željeli smo vidjeti kako ples može dobiti vlastiti glas, neovisno o koreografiji. I što bi bila singularnost tog glasa ? Iako smo itekako svjesni da je odvajanje plesa od koreografije više provokacija nego nešto što bi se moglo/trebalo postići, pomoglo nam je da osmislimo različite metodologije pisanja plesa. Većina tih metoda pisanja odnosi se na memoriju, maštu i fantaziju. Tako su, primjerice, palače sjećanja (mnemotehnike kojom su se služili rimski govornici za pamćenje svojih govora) korištene kao maštovita skela za pamćenje tekstova koje smo sami napisali ili preuzeli od drugih autora. Pomoću palača sjećanja pretvorili smo tekst u sliku, a sliku u pokret-kretnju. Osim toga, počeli smo razmišljati o “promjeni i razlici”, odnosno kako se jedna stvar transformira u drugu i kako mi percipiramo tu transformaciju. U tom smislu inspirirani smo radom britanskog koreografa Jonathana Burrowsa, od kojeg preuzimamo pitanje ; koliko je promjena dovoljno (ili potrebno ?) da se pojavi novo značenje ? Treći dio istraživanja odnosi se na ideju površina : shvaćenih kao « figura bez psihološke dubine » (srodno Bressonovim kinematografskim modelima). Četvrti dio, i posljednji, jest ideja « physical spectatorship » : to nam je dalo poticaj za stratešku manipulaciju granice između svjesne percepcije fenomena i predsvjesnog supstrata percepcije. Na primjer, koristimo se jedva čujnim zvukovima, koji izazivaju podsvjesne fiziološke reakcije, kako bismo doveli u pitanje dominaciju vida kao glavnog aparata percepcije.
AUTORSKI TIM:
Koreografija: Luka Švajda
U suradnji s: Leila Bordreuil (FR/USA), Theo Livesey (BE/UK), Lana Hosni (HR)
Dramaturgija: Stefa Govaart (NL/BE)
Kostimografija i scenografija: Marko Gutić
Produkcija: de facto kazališna grupa
Scena Ribnjak 