Nema se što za vidjeti.
Dramski studio slijepih i slabovidnih “Novi život” i FAKin Teatar
autorski projekt Sare Stanić Blažević
tekst: Kristina Kegljen i ansambl
kostimografija: Matea Japec
autorica glazbe: Lucija Stanojević
scenski pokret: Branko Banković
dizajn svjetla: Lana Nežmah
autor fotografija i video: Jasenko Rasol
grafičko oblikovanje: kuna zlatica
igraju: Vojin Perić, Anita Matković, Ružica Domić – Lalović, Marijo Glibo, Ružica Drenski, Andrej Drenski,
gost – violinistica Lucija Stanojević
inspicijent: David Čavara
Produkcija: Dramski studio slijepih i slabovidnih „Novi život“, Teatroza d.o.o. i FAKin Teatar
“Ljudi, građani, civili stoje u redu po ne zna se koji put u životu i čekaju komad papira, birokratsku slamku spasa nakon koje će im život opet, nakratko, biti podnošljiv, pod kontrolom, uredan. Taj papir ne dolazi, i ne dolazi toliko dugo da građani počnu sumnjati da su prečekali, da su čekajući umrli.
U tom birokratskom, državnoslužbeničkom Čistilištu, gledajući unaprijed i gledajući unatrag, a sve vrijeme gledajući u Šalter, pobrojavaju što je od njih ostalo, što je preživjelo smrt. Psovke, hidratantne kreme, biljke koje će i nakon njih trebati zalijevati, hrana koju su voljeli, želja za plesom i vječna spremnost na otpor. Umrli su čekajući, kao što su i živjeli čekajući, ali čekanje je i u smrti i u životu ispunjeno digresijama između čekanja, digresijama humora, sitnica, tišine.
Pa, u konačnici, i Smrt je kratka digresija između ovozemaljskog i vječnog čekanja.”
Sara Stanić Blažević
Scena Ribnjak 