Scena Ribnjak u razgovoru s Hrvojem Korbarom, ususret premijeri predstave | razgovor vodila: Marija Skočibušić
Neke predstave nastanu prerano, neke zakasne, a neke jednostavno čekaju da se stvarnost s njima sustigne. Napravi mjesta za ________ prvi je put izvedena neposredno prije nego što je svijet stao, a šest godina kasnije vraća se s istim ljudima, ali iz druge točke iskustva.
Na Sceni Ribnjak predstava ima premijeru u subotu, 13. prosinca u 20 sati, a nastavlja se izvedbama u nedjelju, 14. prosinca i u ponedjeljak, 22. prosinca, također u 20 sati.
U razgovoru s autorom teksta i redateljem Hrvojem Korbarom vraćamo se procesu nastanka, povratku starom materijalu i istom ansamblu, IKEA-estetici kao scenskom jeziku, jeziku birokracije i prazninama koje se namjerno ostavljaju otvorenima.
Predstava je nastala kao ispitni rad, a šest godina kasnije ponovno joj se vraćaš. Što ti je u tom materijalu „zazvonilo“ sada, a nije tada?
Predstava je nastajala 2019. godine, a prvi put je izvedena u siječnju 2020. Naše planove za njezin daljnji život omela je pandemija, nakon koje smo svi započeli neke svoje nove profesionalne i privatne živote. Pokušali smo putem predstavu više puta ponuditi različitim akterima na nezavisnoj sceni, ali nikad nije došlo do dogovora. Također, i ja sam više puta imao prilike ponuditi projekt i realizirati ga s nekim drugim izvođačima, ali to nije bila opcija – zazvonili su mi prije svega ljudi – Boris (koji je u međuvremenu otišao u Kinu, pa ovaj proces prati digitalnim putem), Rok, Iva, Iva (koja je nedavno postala majka) i Maruška – društvo s kojim sam na Akademiji i u prvim profesionalnim projektima mnogo surađivao, i kojima sam se htio na neki način vratiti. U međuvremenu je Boris pokrenuo Studio tres pas, s produkcijom nam je pomogao i Teatro VeRRdi s kojim smo isto već više puta surađivali u različitim aranžmanima, Studio tres pas je dobila rezidenciju na Ribnjaku, i tako se sve nekako posložilo. Što se tiče samog materijala, bili smo sigurni da se želimo osloniti na dio materijala koji smo stvorili tada, a nije ušao u finalnu izvedbu, a pitanje stanovanja s kojim smo se u međuvremenu, svatko na svoj način suočili, tada nam nije bilo ni u primisli.
Katalog IKEA-e dugo je određivao kako „dobar život“ izgleda na fotografiji. Što te u toj estetici najviše privuklo i koliko je ona formatirala tvoje razmišljanje o mizansceni i scenskom jeziku ove predstave?
Ideja „insceniranja kataloga“ bila je odskočna daska za istraživanje cijelog svijeta na kojem je izgrađen brend – a kao svaki pravi brend, IKEA ima svoj mit o stvaranju, svoj sustav vrijednosti, svoj jezik i svoja pravila. Fascinirao me cijeli niz ideja i poruka koje se ponavljaju u mnogim materijalima – da se kroz prostor, odnosno kroz IKEA-ine proizvode, izražava vlastiti identitet i priča vlastita priča (što nas dovodi do ideje da je identitet tek još jedna stavka koju možemo – kupiti, ili nečim kupljenim – predstaviti), marketinški jezik koji svojim savjetodavnim tonom često zvuči kao kakav self-help, stanovita autoironija prisutna u materijalima te kampanje u kojima se pojedini proizvodi personificiraju, pa u katalozima možete čitati intervjue s policom BILLY ili plišanom igračkom. Mi smo i prije šest godina, i danas, na temelju tog postojećeg marketinškog i korporativnog metajezika gradili neki svoj metajezik, jezik koji hakira rečenice koje smo čitali u katalozima, brošurama i u internetskim oglasima. U svemu tome, naš junak je izgubljen – on upada u apsurdan svijet u kojem traga za načinom da shvati što bi to bila njegova stvarna želja.
U tekstu se pojavljuje niz likova-situacija koji zvuče kao da su iskočili iz administrativnog formulara. Kako spajaš birokratsko i poetsko, suho i apsurdno?
U ovom slučaju, birokratsko je i poetsko i apsurdno, a nadam se da nije ostalo suho. Različiti upitnici, koji su danas gotovo nezaobilazan dio svakodnevnog korištenja interneta i društvenih mreža, vode nas kroz različite više ili manje realistične situacije u kojima se nalazi lik, ali uvijek su i motor za apsurdističku igru s njihovim jezikom, kao i potencijalnim odgovorima, nemogućnošću da se izrazi, da se stavi u postojeće kategorije, kao i mogućnost da šablonizirana pitanja otvore neka druga pitanja koja često želimo izbjeći.
Predstava kreće od potrage za stanom, što je iskustvo gotovo svake mlade osobe ovdje. Kako taj društveni pritisak pretvarate u scensku igru, a ne samo u komentar?
Potraga za stanom, odnosno pokušaj iznajmljivanja stana i pokušaj dizanja kredita za kupovinu stana, početna su situacija u kojoj se nalazi naš junak, svojevrsni svatković naše generacije. Htio sam izbjeći neku dokumentarističku ili žurnalističku situaciju, u kojoj opisujemo već vrlo dobro poznatu situaciju, kao i ispisivanje cjelovitog dramskog teksta koji će se baviti tim pitanjem (budući da takvi, i to vrlo uspješni, već postoje – primjerice 55 kvadrata Ivane Vuković). Nadam se da uspijevamo, pomoću gore opisanih, apsurdističko-ludističkih postupaka, nadići razinu „komentara“.
Naslov predstave ostavlja prazan prostor koji publika može popuniti. Što je za tebe dramaturški ili tematski ključno u tom „praznom mjestu“? Što vam je u procesu rada bilo najvažnije „osloboditi“ ili ostaviti otvorenim unutar tog praznog prostora iz naslova?
Dvojim između dva odgovora. U posljednjim, intenzivnim, ali nevjerojatno opuštenim danima za jedan kazališni procesa (možda je i do divne vibracije cijelog prostora na Ribnjaku), u našim razgovorima sve se češće javljaju riječi radost i veselje. Radost našeg ponovnog susreta i zajedničkog rada možda je to „prazno mjesto“ koje smo oslobodili. Drugi odgovor bio bi – upravo praznina sama.
Kad bi „Napravi mjesta za ________“ bio novi IKEA proizvod, što bi bio?„Napravi mjesta za ___________“ je svakako BLÅVINGAD – plišana igračka žute hobotnice (na švedskom – bläckfisk). Imamo osam krakova.
Scena Ribnjak 