uoči premijere predstave KAKO SAM NOSILA 3 SRCA U 8 KRAKOVA
piše: Marija Skočibušić | fotograf: Martin Šatović
Na Sceni Ribnjak kazalište za djecu redovito se promišlja kao prostor susreta na kojem se pažnja gradi polako, kroz sliku, pokret i tišinu, jednako kao i kroz riječ. Predstava Kako sam nosila 3 srca u 8 krakova Lutkarske organizacije koju fakat trebamo (LOFT) prirodno se upisuje u takav programski kontekst. Riječ je o maštovitom, multisenzornom kazališnom iskustvu koje djecu poziva da urone u priču i istraže svijet oko sebe.
U središtu predstave nalaze se dva različita bića čiji se odnos gradi kroz empatiju, poštovanje i mogućnost suživota, a cjeloviti se scenski svijet razvija po logici prirode; organski, povezano i otvoreno za gledateljsku interpretaciju.
Ususret premijeri, s autoricom Anjom Pletikosom razgovarali smo o početnim impulsima za nastanak predstave, radu s dječjom percepcijom, „filmskoj“ strukturi kazališne dramaturgije te o važnosti usporavanja i nježnosti u kazalištu za djecu.
Predstava Kako sam nosila 3 srca u 8 krakova opisuje se kao maštovito iskustvo koje djecu poziva da zajedno urone u priču, dožive nove stvari i istraže svijet oko sebe. Polazeći od toga, kako je uopće započeo proces rada na predstavi i koja je bila prva ideja ili impuls iz kojeg se sve dalje razvijalo?
Anja: Prije nekoliko godina svi su počeli pričati o hobotnicama kada je izašao dokumentarac My Octopus Teacher. Meni se jako svidio senzibilitet te životinje koji film prenosi, nekakva začudna privrženost, kao da su kućni ljubimci. Dobila sam dojam da je to nešto po čemu vrijedi kopati, da može biti važno za plasiranje priče o empatiji, nježnosti, onome što mi u LOFT-u svakako pokušavamo svojim radom zagovarati. A onda je krenulo istraživanje. Naišla sam na članak o jednom specifičnom primjeru suživota zajednice koja živi na jednom arhipelagu u Tunisu i hobotnica koje tamo imaju stanište. Radi se o jako zanimljivom primjeru održivosti i uvažavanja, dosta fascinantnoj ideji da čovjek ne mora parazitirati baš na svemu što dotakne. Tu je nastala struktura priče – oke, imamo hobotnicu, ali imamo i dječaka koji živi u gradu kraj mora. I sad s time radimo, nadograđujemo slojeve – vizualne, auditivne, multisenzorne. To je baš pravi LOFT-ov princip rada!
Predstava povezuje pripovijedanje, akrobatiku i vizualne elemente u jedno kazališno iskustvo. Kako ste u procesu rada odlučivali što će biti ispričano riječima, a što prepušteno pokretu, svjetlu ili scenografiji? Je li postojala jasna podjela između tih elemenata ili su se oni razvijali istodobno i međusobno se oblikovali?
Anja: Ja sam prvo napisala hrpetinu teksta, recimo prve dvije trećine predstave. Samo tekst – ritmiziran, poetičan, lijep tekst, ali i dalje puno “žlabre”. A s obzirom na to da kazalište stvarno nudi puno raznih mogućosti, a Morana kao lutkarica i Nikolina kao fizička autorica i izvođačica su baš vrsne u svojim poljima, ubrzo smo taj tekst preveli u razne slike. Tako da su u ovoj predstavi svi registri ravnopravni i jedan s drugim korespondiraju. Nekako su organski, što i odgovara temi. Iz teksta je izašla slika, slika je zahtijevala određeni zvuk i svjetlo, koreografija je odredila scenografija i obrnuto, sve se to još nekako vizualno zaokružilo s obzirom na početnu ideju i, eto, izgradili smo jedan svijet koji je integralan, kao da slijedi tu ludu logiku razvoja prirode u kojoj sve štima (osim čovjeka, naravno).
U središtu predstave nalaze se dječak i osjećajna hobotnica, dva različita bića čije se priče isprepliću. Kako ste u procesu oblikovali taj odnos i što vam je bilo važno da djeca u njemu mogu prepoznati ili osjetiti?
Anja: Htjeli smo istaknuti da je balans moguć, a to je moguće samo ako se pokaže da ljudsko biće, u ovom slučaju dječak, ima dovoljno poštovanja prema svojoj okolini. On živi svojim životom koji je ljudski, gradski, s nekim tekovinama civilizacije i suvremenosti, ali istovremeno razumije svijet oko sebe. Nije to ništa nadnaravno ili super spiritualno, nego i vrlo praktično: empatija i prihvaćanje su prve dvije stvari s kojima je ljudska vrsta baš kiksala, i vrlo ih brzo u odrastanju zanemarujemo jer su nam vlastite potrebe važnije. Malo generaliziram, naravno, ali čini mi se da je važno to isticati kako bi negdje nekome ostalo u glavi da sljedeći put ne baci taj komad smeća na livadu, recimo.
Struktura predstave opisuje se kao nalik filmskoj montaži; kako se taj princip odrazio na rad na probama i na konačnu dramaturgiju predstave? Je li vam taj „montažni“ način razmišljanja otvorio neke nove mogućnosti u kazališnom pripovijedanju za djecu?
Anja: Iako se to možda čini kontradiktornim s obzirom na tezu da je struktura nalik filmskoj montaži, u zadnje me vrijeme zanima kako pojednostaviti priču koju pripovijedam; da ona bude jasna, no da gledatelja/icu izaziva dubinom i integracijom različitih slojeva koje nam izvedbene umjetnosti svojom prirodom nude. Tu je onda na dramaturškoj razini važno razmišljati o načinu izgradnje i ispreplitanja simbola i misli koje predstava plasira. Nije to ništa revolucionarno samo po sebi, ali svakako ima namjeru aktivirati publiku, navesti da razmišlja. Stvari se možda događaju njima pred očima, a to povezivanje uzimaju doma sa sobom i rezoniraju još neko vrijeme. To su slojevitost i usporavanje procesa recepcije, a ne instant uzbuđenje, da ne kažem histerija, kojoj kazalište za djecu redovito pribjegava.
Budući da je predstava namijenjena djeci od 1. do 4. razreda osnovne škole, proces je nužno uključivao razmišljanje o percepciji, pažnji i osjetilima mlade publike. Kako je ta svijest o gledatelji(ca)ma oblikovala vaše odluke tijekom stvaranja predstave?
Anja: Izmakneš se iz uloge autorice/odrasle osobe i razmišljaš o tome hoće li to djeci biti jasno. Zato ih pozivamo tijekom procesa i pitamo što misle.
Predstava se bavi temama prijateljstva, suosjećanja i pripadanja zajednici, pri čemu ih prenosi kroz iskustvo, a ne izravnu poruku. Kada sada pogledate predstavu kao cjelinu, što vam se čini da je njezina temeljna snaga u susretu s dječjom publikom?Anja: Vjerojatno ovo usporavanje procesa recepcije koje sam spomenula. Nekako mislim da će jako dugo ostati prisutna kod svojih gledatelja.
Scena Ribnjak 