Scena Ribnjak u razgovoru s Goranom Guksićem, ususret premijeri predstave | razgovor vodila: Marija Skočibušić
Sretni smo, dakle jesmo
Predstava Sretni smo, dakle jesmo, koja 29. studenog premijerno stiže na Scenu Ribnjak, nastala je iz jednostavne, ali izrazito zahtjevne namjere: istražiti što danas, u dvije vrlo različite životne faze, mladosti i starosti, ostaje od pojma sreće.
Autorski tim projekta, Bolfan Ugljen, Guksić, Hrenar, Kučinović, Kušević i Prebeg-Puškarić (UO LUIKA i UO Arterija), proveo je vrijeme razgovarajući s umirovljenicima i tinejdžerima, sastavljajući opsežne upitnike, vodeći fokus grupe i pokušavajući u kazališni materijal pretočiti ono što se teško izgovara, a još teže dijeli.
S njima smo porazgovarali o procesu nastanka predstave, o tome koje su im izjave sudionika posebno zapele za uho i kako se, usprkos generacijskim razlikama, ponekad iznenađujuće jasno pojavi empatija.
Kako je izgledalo vaše istraživanje o sreći – od razgovora s umirovljenicima i mladima do fokus grupa – i što vas je u tim odgovorima najviše iznenadilo ili dirnulo?
Prisjećanje na sretne trenutke, i povratak na iste, otvara nam pitanje „Što je potrebno za sreću?“, te nas je inspiriralo da potražimo sastojke koji su potrebni za nju. Želja nam je bila otvoriti i dio sebe ovom temom, jer stava smo da nerazumijevanjem ljudi koji nam nisu slični živimo u svom sigurnom kavezu i ne rastemo. Htjeli smo istražiti postoji li mogućnost da sreću nađemo u tuđim srećama, da bi otvorili svoj um drugačijim percepcijama sreće. Početak istraživačkog procesa sastojao se od 80 pitanja o sreći na koja je prije svega odgovorio cijeli autorski tim. Za naše ispitanike broj glavnih pitanja bio je znatno manji (cca 15), uz desetak blic pitanja. U formu intervjua s korisnicima doma za starije osobe (njih 18) i 10 tinejdžera, pokušali smo preispitati mijenja li se to što je sreća bila nekada i to što je ona možda danas.
Najviše nas je dirnula iskrenost, jednostavnost i nepretencioznost odgovora starije generacije. Njima uz bok zaista stoji izreka da je sreća u malim stvarima. S druge strane, kod tinejdžera nas je nanovo iznenadila zrelost u promišljanju i filozofiji te načinu na koji gledaju na svijet.
Također, dirljiv je bio i susret obje generacije uživo gdje su jedni s drugima izmijenili sve svoje percepcije o sreći, iskustvima, uvjerenjima i stavovima, a time posljedično pomirili jaz među svojim generacijama izradom zajedničkog mjesta sreće. Time je naša prvotna potreba za njihovim spajanjem i razbijanjem upravo tog generacijskog jaza kao rezultat donijela empatiju.
Koja vam se rečenica, slika ili misao iz istraživanja najviše “uštekala” u pamćenje?
Različitost i kreativnost, ali i dijametralne suprotnosti odgovora definitivno je nešto što nas je prije svega iskreno nasmijalo, duboko dirnulo i mnogi od njih mjesecima su živjeli s nama kroz razne aspekte istraživačkog procesa. Ono što smo dobili kao neprocjenjivo, njihovi su odgovori na pitanja poput: Imate li recept za sreću?
„Plešemo, makar nemremo.“
„Sreća je grčki jogurt.“
„Sreća mi je čista kuća.“
„Najvažnije je biti sretan, ali nije to jednostavno, to se ne može naći na cesti.“
„Treba raditi, samo raditi.“
„Ako budem sretan, nešto će se loše dogoditi.“
„Što manje imaš, to si sretniji.“
„Sreća je svugdje oko nas.“
„Sreća je tu, ali je nema.“
„Najsretnija sam kad se nakitim pa se prenemažem.“
„Treba se stalno ljubiti.“
Što vam je u tom procesu otkrilo kako dvije generacije doživljavaju sreću, i gdje se, unatoč očekivanjima, njihove perspektive dodiruju ili razilaze?
Ono što povezuje obje skupine jesu zahvalnost i vrednovanje sreće u malim stvarima. Jedna tinejdžerka nam je ispričala kako su nju roditelji naučili cijeniti male stvari i upravo te sitnice je najčešće najviše i vesele. Primjerice, kada mama ponekad za uz ručak kupi njezin omiljeni sok. Dodirna točka su im male stvari, sitnice. U koliziji su bile perspektive i filozofije koje dolaze iz života u potpuno drukčijim vremenima. Tu se češće nailazi na međusobno nerazumijevanje, iako vrlo često i jedni i drugi pronalaze svoju sreću sa svojim bakama, djedovima i unucima. Primjerice, jedan mladić nam je rekao da ga usrećuje kartanje belota s njegovim djedom, a jedna gospođa nam je rekla da su za nju najveća sreća zagrljaji unuka. Starije generacije su usmjerene na važnost korisnosti u zajednici, a tinejdžeri vrlo često prije svega preispituju sebe i filozofiju života.
Na koji je način prikupljeni materijal oblikovao dramaturgiju i estetiku predstave?
Na mnoge načine smo prikupljeni materijal pokušali dramaturški povezati no zbog želje za spajanjem njihove iskrenosti s našom, najtočnija nam se učinila dramaturgija dokumentarnog kazališta, u kojem se možemo izraziti iskreno i otvoreno, više istraživački nego klasično kazališno. Jednostavnost vizualnog izričaja u skladu je sa suštinom njihovih odgovora. Manje je više.
Kako ste, kao autorski tim, balansirali osobna iskustva izvođača, istraživačke podatke i umjetničku interpretaciju? Gdje je bilo najviše prostora za slobodu, a gdje je bilo najteže?
Ono što je bilo inspirativno, ali je u isto vrijeme i kočilo sam proces rada na predstavi, je to što smo na različite načine percipirali tuđu sreću, filozofiju sreće i poimanje iste. Naša različitost bila je i kamen spoticanja i inspiracija. U konačnici upravo je iz toga i izašla forma predstave-istraživanja, upravo je jedini moguć put bio taj da svatko iz autorskog tima doživljavi sreću na sebi svojstven način i da se zapita može li ipak ući i u tuđe cipele. Na koji način, i zašto ne, i zašto da.
Što za vas osobno znači sreća danas i je li vam se to značenje promijenilo nakon procesa rada na predstavi?
Pri otvaranju pitanja „Što je suprotno sreći?“ gledanje šire slike donijelo nam je raznolikost u razumijevanju istih. Nekome je suprotnost sreći nemir, a nekome potpuna praznina. Zanimljivo je koliko je zapravo lakše sreću podijeliti na raspon od zadovoljstva do euforije, ali za njezinu suprotnost dobili smo cijeli dijapazon raznih osjećaja od nemira, praznine, nepovezanosti i srama do tuge.
U nekom smislu je rad na ovom istraživanju proširio vidike, ali i potvrdio neke pretpostavke s kojima smo se svi složili – danas je ljudima u svijetu najpotrebnija empatija. Iskrenost, a potom i zajedništvo te nježnost. Nekad je dovoljna samo jedna mala stvar da ljudi budu sretni. Pretjerano i opsesivno traganje za srećom pobija njezinu suštinu koja je ta da je ona uvijek u sadašnjem momentu, ovdje i sada, iako ćemo se tih proživljenih momenata rado sjećati i kasnije u životu. To shvaćanje nas vodi i u jednu od rečenica korisnika doma za starije osobe: „Ne treba inzistirati, ako je – je, ako nije – nije. To je ključ sreće.“
Scena Ribnjak 
Komentiraj